Milano,03Ottobre 2010
Dobitnik ordena Radovana Karadžića, aktuelni svjedok Momir Bulatović (1992. predsjednik Predsjedništva Crne Gore) u procesu protiv optuženih za deportaciju, sačekaće oslobađanje obaveze čuvanja državne tajne o kojoj će odlučiti Skupština. Predsjednici vijeća Specijalnog suda, Milenki Žižić, saopštio je 27. septembra poentu eventualnog svjedočenja: „Za deportaciju nijesu krivi državnih organi Crne Gore".
Njegovi drugovi iz epohe „mladih, lijepih i pametnih" takođe su dali iskaze. No, Milo Đukanović ( 1992. premijer) i Svetozar Marović (1992. član Predsjedništva), za razliku od Bulatovića nijesu pozvani za svjedoke. Juna 2008. dali su iskaze bez prisustva advokata optuženih. Uporede li se ključne tvrdnje Đukanovića, Marovića i Bulatovića, zaključak je da svi, nezavisno (svako za sebe) ili usaglašeno (ne pominji me, ne pominjem te), nolens-volens, govore isto.
Đukanović je objasnio da „crnogorski državni vrh nije imao saznanja o deportacijama" i „da su one zaustavljene kada je državni vrh saznao za njih". Ni Đukanović ni Bulatović ne pominju datum kada su saznali za deportacije. Marović u svojoj izjavi na pola strane A4 formata tvrdi da „niko iz Crne Gore nije poslao te ljude u smrt, niti je to bilo kome bilo i u primisli".
Premijer, ondašnji i sadašnji, veli: „Ako su pojedinci iz MUP-a smatrali da, eventualno, imaju saglasnost ministra, a to znači i saglasnost Vlade, to je njihov problem". U razgovoru za TV Hajat 2004. i Bulatović tvrdi da je akcija, navodno, „zaustavljena od strane državnog rukovodstva u trenutku kada smo za nju saznali" a odgovornost svaljuje na optuženog Milorada Ivanovića, načelnika CB Herceg Novi, itd.
Tvrdnje o nevinosti crnogorskih vrhovnika i samovolji ili „nesnalaženju" jednog ili više policijskih službenika su u sukobu sa svim poznatim činjenicama. Hapšenja bosanskohercegovačkih izbjeglica proljeća 1992. nije bila interni napad ludila šefova lokalnih centara bezbjednosti, odnosno, „uniformisane policije" iz sastava Službe javne bezbjednosti MUP-a Crne Gore. Niti su izolovana samo na Herceg-Novi, mada se primjeri iz ovoga grada najčešće javno fokusiraju; hapsilo se, prema svjedočenjima, u Ulcinju, Baru, Podgorici, Nikšiću, Pljevljima...
Što je crnogorska policija radila proljeća 1992. nikada nije bile tajna za bilo koga, niti je bilo ko bio naivan što će se sa nesrećnim izbjeglicama desiti kada ih izruče. Na primjer, državno glasilo Pobjeda u tekstu Mobilnost za mir iz Herceg Novog 8. juna 1992. navodi slučaj Avda Štedimlije koji je „nakon 'obrade' u CB izručen vlastima Srpske Republike BiH. Isto je postupljeno i sa 50 ostalih lica". U tekstu piše: „U proteklim danima radnici CB Herceg Novi 'češljaju' spiskove izbjeglica... otkrili su 48 ekstremista muslimanske nacionalnosti, koji su privremeno utočište ispred zaslužene kazne našli na ovom području" (podvukao V.J.).
Premijer Đukanović u to vrijeme nije čitao Pobjedu, ali ga je več neko morao obavijestiti što piše u Dnevnom biltenu događaja, internoj policijskoj publikaciji koja je uredno registrovala aktivnosti oko deportacije. Ipak, on je 16 godina kasnije, juna 2008. kazao istražnom sudiji da njegovi policijski službenici „nijesu ništa učinili sa predumišljajem" i da „nijesu mogli znati" da će deportovani Bošnjaci biti pobijeni. Zbog čega su onda u Vladi, odnosno MUP-u, bili zabrinuti za bezbjednost policajaca koji su deportovali izbjeglice u Foču? Nikola Pejaković, do sredine 1992. zamjenik a onda ministar unutrašnjih poslova, u aktu br. 278/2 od 8. aprila 1993. opisuje ondašnje okolnosti u BiH koje su navele crnogorski MUP na zaključak da „obim i širina ratnih dejstava na području bivše BiH dovode u pitanje bezbjednost naših radnika milicionara određenih za sprovođenje ovih lica", pa je „dogovoreno da radnici SUP-a Srebrenica dođu u Herceg Novi gdje je izvršena primopredaja".
Zbog čega su ljudi hapšeni i izručivani? Pejaković u aktu br. 105/3 od 12. oktobra 1992. tvrdi da se postupalo po zahtjevima „Srpske Republike BiH". Kome su ti zahtjevi upućivani – naravno, sjedištu Ministarstva unutrašnjih poslova Vlade Crne Gore a ne pojedinim centrima bezbjednosti po opštinama. Iz sjedišta MUP-a Crne Gore je potom upućena svim centrima bezbjednosti famozna cirkularna depeša (ili više njih) da se ljudi hapse i izručuju.
Hrabri svjedok, bivši policijski inspektor Slobodan Pejović iz Herceg Novog, godinama je izložen šikaniranju i diskvalifikacijama. On je izjavio kako je svojim očima vidio depešu koju je potpisao Pavle Bulatović. „Evo, dobili smo depešu od ministra policije Pavla Bulatovića. Treba noćas da privedete sve Muslimane", kazao mu je Damjan Turković, maja 1992. zamjenik načelnika CB-a.
Iz MUP-a, odnosno Uprave policije, do danas nijesu potvrdili da je depeša postojala. Nju pominje i sada optuženi policijski komandir Milorad Šljivančanin u potvrdama da su Sadik Damirović i Enes Bičo predati „radnicima Stanice milicije Foča u Sabirni centar" (vidi faksimile). Svjedok Milan Paunović, bivši policijski funkcioner, 29. septembra je pred Specijalnim sudom kazao da je „telegram sa memorandumom SUP-a Foča bio sa spiskom 168 Muslimana koje treba uhapsiti i stigao je na ruke ministra unutrašnjih poslova Crne Gore".
Tužilaštvo je juna 2005. zahtijevalo izjašnjenje MUP-a (Uprava policije je tada bila u njenom sastavu) o dokumentaciji u vezi deportacije jedne od žrtava. Odgovoreno je da se obrate CB Herceg Novi. Tamo je saopšteno da ne posjeduju nijedan dokument u vezi deportacije izbjeglica!
Slično je i sa Skupštinom. Pravnim zastupnicima porodica žrtava sekretar Skupštine Milan Radović, sadašnji direktor ZIKS-a, priznao je da su ključni dokazi o zločinu uništeni sa obrazloženjem da su to dokumenti MUP-a, pa da Skupština nije obavezna da ih čuva. Radi se o dva važna dokaza: Informacija o mjerama preduzetim prema raseljenim licima iz 1992. i Odgovoru na poslaničko pitanje iz 1993. godine. Odobrenje za uništenje dato je 7. jula 2004. godine, tri dana pošto je u emisiji Otvoreno TVCG pokrenuto pitanje odgovornosti za deportaciju. Predsjednik Skupštine je bilo isto lice kao i sada - Ranko Krivokapić.
Uništenje arhiva je izvan domašaja sadašnjih optuženika za deportaciju koji su - da li je u pitanju koincidencija? - uglavnom bili opozicija Đukanoviću nakon raskola 1997. DPS-a. Ni u Upravi policije, ni u Skupštini, nikada nijesu pokrenuti postupci utvrđivanje odgovornosti zbog uništavanja dokumenata - dokaznog materijala. Ali, još značajnije je da odgovornost sada optuženih nije utvrđivana još od davne 1992, kada je premijer Milo Đukanović, po službenim i neslužbenim linijama informisanja, morao biti obaviješten o svim aspektima deportacije -o čemu postoje dokazi.
Premijer juna 2008. ocjenjuje da je u slučaju „deportacije prekršeno međunarodno pravo, jer je BiH u međuvremenu postala nezavisna država", da su „odgovorna lica u MUP-u Crne Gore bila neinformisana" i da „nijesu znala za ovu činjenicu". Rekao je da se „u ovom slučaju radi o nesnalaženju grupe ljudi koja je bila na visokim i odgovornim funkcijama u MUP-u Crne Gore", navodno to je ,,plod promjene sistema rada, jer se do tada funkcionisalo na centralizovanom sistemu bezbednosti dotadašnje SFRJ".
Ove tvrdnje ne drže vodu. O tome da je BiH postala međunarodno priznata država „odgovorna lica u MUP-u Crne Gore" je trebalo da informiše upravo i Đukanović, predsjednik Vlade koja, po Ustavu, vodi spoljnu i unutrašnju politiku. SRJ, federalna država sastavljena od republika članica Srbije i Crne Gore, svečano je, na sva zvona, proglašena 27. aprila 1992. Svima je - valjda i „odgovornim licima u MUP-u Crne Gore" - veoma dobro poznata bila činjenica da ta država u svom sastavu nije imala teritoriju BiH, pa izručenja i hapšenja, „sistem rada", nije više mogao, kako tvrdi premijer, da funkcioniše „na centralizovanom sistemu bezbjednosti dotadašnje SFRJ" u kojem, uostalom, nikada i nije postojala izvjesna „Srpska Republika BiH". Izručivali smo građane druge države jednoj nepoznatoj tvorevini koja, ni onda, ni danas, nije međunarodno priznata država.
Kao nezavisna država, BiH je postala članica UN 22. maja 1992; prethodno su je 6. aprila 1992. priznale članice tadašnje Evropske zajednice a SAD narednog dana. Nikola Pejaković, ministar druge Đukanovićeve Vlade, u svom odgovoru na poslaničko pitanje 1993. operiše netačnim podatkom da je BiH priznata 19. maja 1992, ali da je MUP, svejedno, nastavio sa deportacijama zaključno sa 27. majem iste godine?!
Drugi izvori, poput bivšeg poslanika Ćazima Lukača (člana parlamentarne komisije koja je 1992. pokušala da istraži slučaj, članovi i Asim Dizdarević, Mićo Orlandić i Ranko Jovović) tvrdi da su hapšenja prestala 6. juna 1992. nakon što je na Skupštini saopštio vijest o deportacijama.
Milo Đukanović je kazao da je prvi put za deportaciju čuo na sastanku sa Momirom Bulatovićem i predsjednikom Skupštine Ristom Vukčevićem: „Tada sam prvi put čuo od Vukčevića da je na primorju vršeno privođenje, da su obavljeni informativni razgovori i da su deportovana lica". Kakav je to premijer čijih stotine službenika širom Crne Gore, od Ulcinja do Pljevalja, neđeljama hapse i izručuju između 83 (službeni podatak) i 143 (podaci nezavisnih istraživača) građana susjedne države a on o tome doznaje od šefa parlamenta?
Još 1992. Đukanoviću se obratila Danijela Stupar-Tintorić iz Beograda sa zahtjevom da joj objasni gdje joj je muž Alenko Tintorić i zbog čega je uhapšen. Umjesto premijera, odgovorio je 12. oktobra 1992. aktom br. 905/3 njegov ministar policije Nikola Pejaković.
„Vaš suprug, Tintorić Alenko iz Novog Sarajeva je uhapšen 26. maja 1992. godine u Herceg Novom", piše Pejaković, pa je „predat ovlašćenim radnicima SUP-a Srebrenice". SUP Srebrenice su u to vrijeme kontrolisali Bošnjaci, jer je grad bio pod njihovom kontrolom, sve do jula 1995. godine. „Ovlašćeni radnici" SUP-a Srebrenice su po uhapšene došli pravo u Herceg Novi a "prevoz ovih lica prema Srebrenici" obavili su, izvještava Pejaković (u aktu br. 278/2), vozilom firme Drina d.d.?!
Epilog: Vlada Crne Gore, preko svog MUP-a, uhapsila i izručila namanje 81 čovjeka koji su pogubljeni.
Vladimir JOVANOVIĆ
Nessun commento:
Posta un commento